Djevojka iz voza
Davno
jedne jesenje noći
mekane ka žena
u hodniku ponoćnog voza
dok je tvoja mati dremala naslonjena na prozor kupea
u hodniku voza
ostavila si tragove
na mojim usnama
a nisam ti znao
ni ime
djevojko iz voza.
Bila si lijepa
ljepša nego cvijeće
držali smo se za
ruke
u nama zaigraše strasti
treperila si kao breza
u proljeće
kao uplašena srna
na nišanu lovca
nedorasla devojčice.
Na razuđenom sprudu
tvojih stidljivih osmjeha
vidjeh ti čežnju
u oćima punim plamena
nije to bila ljubav
već nemir mladosti
i slabost trena
...ne može se tako voljeti.
U mirnoj noći
i iz vijuganje šina
dok smo stajali naslonjeni
uz prozor povetarac se igrao
pramenovima tvoje duge kose
a svjetiljke promicale
kao ljetnji svici
mi smo ćutanjem
krili poljupce do svanuća
a zora najavi naš rastanak
ti si otišla na jug
a ja ugledah obrise velikog grada
i peron koji je bio kraj
mojeg putovanja.
...Nikada neću zaboraviti tvoje suze
i stodljivo mahanje
tvoje ruke
...znali smo tada
da smo odustali od nas...
Djevojčice iz voza.
Refik Martinović
ট্রেন থেকে মেয়েটি
অনেক আগে
একটি শরতের রাত
মহিলাদের প্রতি নরম
মধ্যরাতের ট্রেনের করিডোরে
যখন তোমার মা বগির জানালার পাশে হেলান দিয়ে ঘুমাচ্ছিলেন
ট্রেনের করিডোরে
আপনি চিহ্ন রেখে গেছেন
আমার ঠোঁটে
এবং আমি আপনাকে চিনতাম না
এমনকি একটি নাম না
ট্রেন থেকে মেয়েটি।
তুমি সুন্দর ছিলে
ফুলের চেয়েও সুন্দর
আমরা ধরে রাখি
হাত
আবেগ আমাদের মধ্যে নাচে
তুমি বার্চ গাছের মত ঝিকমিক করেছ
বসন্তে
ভীত ডোবার মত
শিকারীর দর্শনীয় স্থানে
কম বয়সী মেয়েরা।
ভাঙা পাড়ে
তোমার লাজুক হাসি
তোমার আকুলতা দেখেছি
আগুনে ভরা চোখে
এটা ভালবাসা ছিল না
কিন্তু যৌবনের অস্থিরতা
এবং ক্ষণস্থায়ী দুর্বলতা
...তুমি এভাবে ভালোবাসতে পারবে না।
নিস্তব্ধ রাতে
এবং ঘুর রেল থেকে
যখন আমরা হেলান দিয়ে দাঁড়িয়েছিলাম
জানালা দিয়ে খেলা হাওয়া
আপনার লম্বা চুলের strands
এবং বাতি সরানো
গ্রীষ্মের স্ক্রোলগুলির মতো
আমরা নীরব
ভোর পর্যন্ত ডানাযুক্ত চুম্বন
এবং ভোর আমাদের বিচ্ছেদ ঘোষণা করে
আপনি দক্ষিণে গিয়েছিলেন
এবং আমি একটি বড় শহরের রূপরেখা দেখেছি
এবং প্ল্যাটফর্ম যে শেষ ছিল
আমার যাত্রার
...আমি তোমার চোখের জল কখনো ভুলব না
এবং একটি সংক্ষিপ্ত তরঙ্গ
আপনার হাত
...তখন আমরা জানতাম
যে আমরা আমাদের ছেড়ে দিয়েছি...
ট্রেন থেকে মেয়েরা।
রেফিক মার্টিনোভিচ
2)
Kad ljubav umire
Kako je bolno
kad ljubav umire
na kori ljuske divljeg kestena
koji u parku samuje
ispisana
na mokrom listu
što se njiše na suvoj grani
i plače crvenim suzama
dok u našim nedrima
zmija u košuljici spava.
Kako je bolno
kad ljubav umire
u samoćama koje danju spavaju
i čekaju tamnu noć
da snivaju one snove
koje si mi ukrala
i sebično čuvala
ispod belog bagrema
u hladovima tvoje bašte.
Kako je bolno
kad ljubav umire
u povorci bez venaca
koja lagano korača
mokrim kaldrmama
i sluša zvona svojih koraka
oplakujući Sunce
koje u bezdan pada
tražeći svoje nove putanje.
Kako je bolno
kad ljubav umire
a druge se rađaju
i otvaraju svoje prozore
da dočekaju
bistre kiše ranog proleća
hajde i mi draga
da se ponovo rodimo
i oteramo zmiju iz nedara.
Refik Martinović
যখন ভালবাসা মরে যায়
এটা কত কষ্টদায়ক
যখন ভালবাসা মরে যায়
চেস্টনাট শেল এর ছাল উপর
যে পার্কে একা
মুদ্রিত
একটি ভেজা চাদর উপর
যা শুকনো ডালে দোল খায়
এবং লাল অশ্রু কাঁদছে
আমাদের বুকে থাকাকালীন
জ্যাকেটের সাপ ঘুমায়।
এটা কত কষ্টদায়ক
যখন ভালবাসা মরে যায়
দিনের বেলায় যে নির্জনে ঘুমায়
এবং তারা অন্ধকার রাতের জন্য অপেক্ষা করে
সেই স্বপ্ন দেখতে
যা তুমি আমার কাছ থেকে চুরি করেছ
এবং স্বার্থপর সুরক্ষিত
সাদা বাবলা নীচে
তোমার বাগানের ছায়ায়।
এটা কত কষ্টদায়ক
যখন ভালবাসা মরে যায়
পুষ্পস্তবক ছাড়া মিছিলে
যা ধীরে ধীরে চলে
ভেজা cobblestones
এবং তার পদক্ষেপের ঘণ্টা শোনে
সূর্যের শোক
যা অতল গহ্বরে পড়ে
তাদের নতুন পথ খুঁজছেন।
এটা কত কষ্টদায়ক
যখন ভালবাসা মরে যায়
এবং অন্যদের জন্ম হয়
এবং তাদের জানালা খুলুন
অপেক্ষা করতে
বসন্তের শুরুতে পরিষ্কার বৃষ্টি
চল, প্রিয়
নতুন করে জন্ম নেওয়া
এবং সাপটিকে বুক থেকে তাড়িয়ে দাও।
রেফিক মার্টিনোভিচ