Dijamant
Neke riječi su kao dijamant
Na staklenim prozorima
Uklesan, nevidljiv za ljude
Nebrušen, u srcu zapretan
Ponekad se pokrene
Poezija tužno zažubori
Ponovo prokrvare stare rane
U skamenjenoj duši zakopane
Ispisane crnim ugljenom
Probude se riječi prejake
Zatalasaju bolna sjećanja na dane
Kad si me zaljubljeno gledao
Tvoj svijet se ogledao
U mojim tužnim očima
Bila sam tvoje plavo nebo
Jedina istina…zagrmješe
Zle prilike, nestaše slike
U slijepim očima mrak
Provali se rasrđeno nebo
Poplave odniješe ljubav.
Duška Kontić
Crna Gora